Autorica: Urša Raspet

Učenjem na daljinu tijekom epidemije vidno su se promijenile navike nekih učenika. Prioriteti su se promijenili, želja za obrazovanjem je smanjena. Došlo je do odbijanja povratka u školu. Smanjio se interes za nastavu, a pojavili su se novi problemi vezani uz psihofizičko stanju učenika. Povećala se ovisnost o računalu.

Epidemija je stavila naše živote u novu dimenziju razmišljanja, percipiranja i djelovanja. Najranjivija skupina su naša djeca i studenti. Na svaku skupinu je različito utjecala promjena ograničenja i pravila. U našoj školi postoje slučajevi kojima treba posvetiti puno pažnje kako bismo postigli cilj koji smo si zadali, odnosno ublažili posljedice povratka učenika u školu.

Kad je epidemija bila na vrhuncu, slovenska djeca su učila na daljinu.
Učenje na daljinu, uglavnom zatočeništvo u našim domovima, koje zahtijeva korištenje ekrana za naše operacije, minimalno kretanje i razmišljanje o našoj predodžbi, zamaglili su prošlu stvarnost.

Ovisnost o ekranu

Računala, telefoni i tableti vrlo su privlačni ljudima koji odrastaju. Neki bi radije proveli veći dio dana družeći se sa svojim ekranom nego s ljudima.

Primjer 1: “Bilo mi je puno lakše družiti se s vršnjacima na društvenoj mreži nego živjeti licem u lice uživo. Više sam si usuđivala i lakše se izražavala. Svojim videima sam se željela dokazati i pokazati da nešto vrijedim. Komentirala sam, lajkala i čeznula za lajkovima. Željela sam udovoljiti drugima. Cijelo vrijeme sam nesigurno čekala kako će reagirati na mene. Bila sam sva zabrinuta ako su vidjeli moje objave, ali nitko nije odgovorio.”

Primjer 2: “Svaki dan sam sve više koristila telefon, na kraju gotovo uvijek i svugdje. Nisam se od njega rastajala noću, čuvala sam ga ispod jastuka. Nisam shvaćala da to nije dobro za moju glavu i da bi mogao predstavljati štetnu radijaciju. Telefon sam koristila do kasno u noć i bio je prvo što sam ujutro dotaknula. Noću sam se budila i gledala u ekran.”

Sve je više istraživanja o prekomjernom korištenju ekrana, ali nažalost ne možemo znati kakve će se štetne posljedice tijekom vremena pojaviti, na primjer u našim glavama kojima takvo pretjerivanje šteti. Jaki podražaji i turbulentna iskustva na ekranima mogu previše opteretiti naš mozak. Oni koji umjereno koriste ekran mogu se bolje koncentrirati, donositi bolje odluke i bolje rješavati probleme. Na internetu nesvjesno shvatimo da nam je dosadno. Uvijek smo u potrazi za novim uzbuđenjima, bilo u igri ili na društvenoj mreži. Sve ostalo postane nezanimljivo.

Na kraju članka pronašla sam prvo istraživanje Nacionalnog instituta za javno zdravlje Slovenije (NIJZ) o posljedicama epidemije: “Učenje na daljinu utjecalo je i na psihičko zdravlje djece. Općenito, kod djece i adolescenata otkriveni su još neki psihički problemi, poput anksioznosti i impulzivnosti. U slučaju djece koja su ranije imala problema, ti problemi su se produbili tijekom školovanja na daljinu. Povećao se i jaz između boljih i lošijih učenika. Škole bilježe i veliki broj individualnih razgovora sa savjetnicima i djecom, adolescentima, roditeljima i učiteljima.”